Plavi telefon za savjetovanje djece zazvonio 9.000 puta, 90 prijava nasilja

Besplatni Plavi telefon putem kojeg djeca iz Bosne i Hercegovine mogu anonimno da prijave nasilje koje doživljavaju te da razgovaraju o bilo kojem problemu koji ih muči, od 2013. godine do danas zazvonio je oko 9.000 puta. Od toga je zaprimio 90 prijava nasilja.

Koordinatorica rada Plavog telefona Nataša Pivašević je u razgovoru za Fenu kazala da se na pozive javljaju volonteri savjetnici koji su prošli detaljnu obuku kako bi pružili najbolju moguću podršku djetetu koje poziva. Pored djece, telefon mogu da zovu i odrasle osobe koje znaju da neko dijete ima problem, da je žrtva zlostavljanja ili zanemarivanja, te im je potreban savjet kako da pomognu djetetu u određenoj situaciji.

”Djeca i mladi koji nas kontaktiraju se najčešće suočavaju sa problemima u porodici i porodičnim odnosima, problemima u školi, vršnjačkim odnosima, pitanjima vezanim za seksualnost te seksualno i reproduktivno zdravlje”, istakla je.

Pivašević je kazala da se Plavi telefon dominantno finansira uz pomoć privatnih djelatnika u BiH, bilo kroz direktnu finansijsku podršku ili kroz pružanje besplatne usluge samog djelatnika. Ali, da bi se planiralo sistematičnije proširivanje usluga i kapaciteta Plavog telefona, Pivašević je kazala da je  neophodno uključenje državnih institucija koje bi pružile i finansijsku, a ne samo moralnu podršku.

Broj Plavog telefona je 080 05 03 05, a volonteri se javljaju svaki radni dan od 9 do 17 sati ili putem maila www.plavitelefon.ba.

Direktorica organizacije “Zdravo da ste” Aleksandra Štrbac istakla je da pitanje nasilja nad djecom u BiH, na žalost, još uvijek privlači najviše pažnje uglavnom onda kada se dogode slučajevi u kojima djeca ozbiljno stradaju i koji dospiju u medije.

”Sistemskih pomaka je malo, a sve ostale akcije, inicijative i kampanje imaju ograničeno dejstvo i uglavnom dolaze iz nevladinog sektora”, kazala je te dodala da je primjetno da je u posljednjoj deceniji došlo do pomaka u svijesti i znanju građana i profesionalaca i djece u vezi sa fenomenom nasilja nad djecom.

Ističe da je zanemarivanje djece ipak posebna tema o kojoj nemamo puno podataka, a razlog je prvenstveno u tome što je bh. sistem socijalne zaštite takav da se bavi “gašenjem požara” tj. reagovanjem kada se pronađu slučajevi dugotrajnog zanemarivanja djece, a sistem nadzora i terenskog rada je skoro nepostojeći.

Naglasila je da institucije socijalne zaštite nisu u stanju da organizuju kvalitetan preventivni rad i da je to veliki nedostatak sistema, jer se propušta podržavanje porodica dok se to još može i dok posljedice koje nasilje i zanemarivanje ostavljaju na djecu nisu nepovratne.

”Bilo na državnom ili na entitetskom nivou, djeca definitivno nisu prioritet kada se prave planovi ili raspoređuju budžeti. BiH danas nema državnu strategiju za borbu protiv nasilja nad djecom, a nemaju je ni entiteti”, pojasnila je.

Polazeći od nepostojanja strateškog dokumenta koji bi trebao biti izrađen na osnovu detaljne analize stanja, definisanih prioriteta i najboljih aktivnosti za unapređenje stanja, Štrbac poručuje da se ne može govoriti o adekvatnoj strukturi državne ili entitetske zaštite djece.

Smatra da se sektorske strategije samo djelimično osvrću na taj problem, u domenu vaspitne uloge škole, socijalne zaštite i podrške djeci žrtvama, podrške rizičnim porodicama, psiho-socijalnim programima prevencije i rehabilitacije.

DK