Srijeda, 25 Maja, 2022
Google search engine
HomeVIJESTIBIH I SVIJETNermin Tursić : Partnerstvo “Dodik-Čović” kao pokušaj reanimacije „Owen-Stoltenbergova plana“

Nermin Tursić : Partnerstvo “Dodik-Čović” kao pokušaj reanimacije „Owen-Stoltenbergova plana“

Nermin Tursić

Pod okriljem slabe transparentnosti i informiranosti BH javnosti, propao je još jedan pokušaj izmjene Izbornog zakona BiH, koji je vođen pod okriljem “međunarodnih partnera”, Metju Palmera (Metthew Palmer) kao izaslanika State Departmenta i Izvršne direktorice Evropske službe za vanjske poslove (EEAS) Angeline Ajhorst (Angelina Eichhorst) sa domaćim političkim akterima (kao što je “propao” i nastavak pregovora u Sarajevu, ali bez “internacionalnih partnera”).

U svojim zvaničnim izjavama “predstavnik” bosanskohercegovačkih Hrvata, i predsjednik HDZ-a BiH, Dragan Čović, za neuspjeh pregovora okrivljuje “bošnjačku pregovaračku stranu”, dok predsjednik SDA, Bakir Izetbegović, smatra, da aktuelni izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda odgovara interesima “HDZ-u BiH”, jer su na taj način izvojevali etničku prezastupljenost u entitetskim i državnim izvršnim političkim funkcijama. Istrajavajući u svojoj secesionističkoj politici, član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, Milorad Dodik, tvrdi da će podržati svaki dogovor između „Bošnjaka i Hrvata“ u FBiH, naravno, neskriveno podupirući zahtjeve “legitimnog predstavljanja”. Iz pregovara su se povukle stranke “građanske provenijencije”, smatrajući da neće da učestvuju u procesima koji će instalirati segregacijski izborni princip.

Ukoliko se može suditi na osnovu medijskih informacija (jer ne postoji službeno izvješće), “internacionalni partneri” su svojim zahtjevima pristrasno podupirali princip etničkog izbora “legitimnog predstavljanja”, uz dodatno uvođenje mehanizma elektora. Takav je stav iznenađujući, s obzirom da dolaze iz država sa najvišim stepenom demokratskog dostignuća, a prije svega zbog činjenice da su SAD problem vlastitog segregacijskog naslijeđa riješile usvajanjem Zakona o glasačkim pravima (6. augusta, 1965. godine). Upravo su tim zakonom trajno zabranile svaku prepreku u političkom sudjelovanju rasnih i etničkih manjina, kao što su zabranile i svaku drugu izbornu praksu koja uskraćuje pravo glasa na osnovu rase.

S druge strane, Evropska unija od svog osnutka počiva na najvišim demokratskim i pravnim standardima. Sada zamislimo suprotno. Kako bi se izgradio demokratski sistem SAD ili EU da su bili utemeljeni na izbornim principima koji su ponuđeni BiH od strane “internacionalnih partnera”? Da li bi uopće moglo opstati američko društvo da je Zakon o glasačkim pravima umjesto demokratskih načela bio zasnovan na rasnoj segregaciji i ispoljavao se principom da afroamerikanci biraju afroamerikance, građani bijele rase biraju “bijelce” i sl., i da li bi se današnja Evropska unija uopće mogla izgraditi da je osnovana na tim ili sličnim principima? Oba primjera su nezamisliva, jer su u suprotnosti sa principima savremene demokratije.

Zašto se u slučaju BiH nastoji nametnuti rješenje suprotno demokratskim principima? Odgovor treba tražiti u konceptu o “konstitutivnosti naroda”, na osnovu kojeg Hrvatska u svojim diplomatskim aktivnostima promoviše “etnički” kao jedino održivi izborni princip, dok Predsjednik, Zoran Milanović, prijeti opstojnosti države Bosne i Hercegovine i određuje kakvo će biti njeno unutrašnje uređenje. Istovremeno daje podršku Miloradu Dodiku i njegovoj “secesionističkoj politici” i iskazuje nepovjerenje prema političkim predstavnicima bošnjačkog naroda.

Bez imalo dostojanstva, ali i srama, poredi ih sa Slobodanom Miloševićem (sa čovjekom čiji je režim počinio najveće ratne zločine i zločin genocida upravo nad bošnjačkim narodom). Skoro pa sinhronizovano, Aleksandar Vulin promovišući “velikodržavne ideje” poručuje na neminovnost osnivanja “Srpskog sveta” i integraciju svih Srba u jedinstven “politički narod”. Namjera je jasna. Jedinstven politički narod (nacija) treba da tvori i jedinstvenu “srpsku državu”. Istovremeno Aleksandar Vučić, izjavljuje da će u narednom periodu od šest mjeseci biti prihvaćen Zakon o entitetskoj imovini, a Ivica Dačić u stilu Dobrice Ćosića, entitet “rs” proglašava vrhovnim srpskim nacionalnim interesom.

Ohrabreni agresivnim politikama prema BiH od strane njenih susjeda, svakodnevno se ojačava i unutrašnje partnerstvo na relaciji Čović-Dodik. Politički procesi su dobro uskladili i paralelno se odvijaju na dva kolosijeka. Jedan je prepoznatljiv u javnom zagovaranju i poduzimanja konkretnih mjera ka secesiji entiteta “rs”, a drugi se tiče izmjene Izbornog zakona BiH, u kom “predstavnici hrvatskog naroda” okupljeni oko HNS-a pokušavaju instalirati etnički princip tzv. “legitimnog predstavljanja” i osnovati treću izbornu jedinicu (kao preduslov trećem entitetu). Kao alternativno rješenje predlažu dvije izborne liste sa kojih bi se odvojeno birali članovi Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda pridodajući sufiks “i ostali”. Tu se ponovo pojavljuju dva diskriminirajuća problema. Prvi, glasačko tijelo u FBiH bi se moralo određivati prema ponuđenim etno-izbornim listama (segregacijski prijedlog neodoljivo podsjeća na protu-ustavni Plebiscit srpskog naroda u BiH, kada su se za razliku od dvije izborne liste primjenjivale dvije vrste glasačkih listića, “plavi” za glasače iz reda srpskog naroda, a “žuti” za ostale narode).

Drugo pitanje se odnosi na kategoriju “ostalih” koja predstavlja sve etno-neidentificirane građane BiH. U slučaju da se ne udovolji postavljenim uvjetima “hrvatski predstavnici”, prijete protuzakonitom otkazivanju općih izbora 2022. godine, paralizom političkog života u FBiH, formiranju saveza općina i gradova sa većinskim hrvatskim narodom, pa sve do prijedloga “Kluba osnivača HDZ-a BiH,“ na povratak političkog stanja koje je važilo 1994. godine i reanimaciju paradržavne tvorevine Hrvatske Republike Herceg-Bosne. One iste paradržavne tvorevine čije je osnivačke akte (i nju samu) poništio Ustavni sud RBiH („Službeni list RBiH, broj: 8/92 od 18.09.1992. godine), dok je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, “zbog etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva”, čelnicima HR H-B presudio UZP i izrekao ukupnu kaznu na 111 godina zatvora. Nažalost, to je demokratska stvarnost u kojoj se ustavni i izborni problemi nastoje rješavati prijetnjama i ucjenama.

Nakon svega se postavlja suštinsko pitanje, šta se može očekivati iz ovako dobro usklađenih politika? Pretpostaviti je da će Dragan Čović u namjeri vršenja pritiska na “bošnjačku pregovaračku stranu” u narednom periodu dodatno podržavati Milorada Dodika u pokušaju institucionalnog i imovinskog razvlaštenja države BiH. Povratno tome, Milorad Dodik će u svakom trenutku podržati osnivanje trećeg entiteta u FBiH, jer bi uveliko značio modifikovanu reanimaciju Owen-Stoltenbergova plana koji se može formulisati principom: danas entitet – sutra republika (a nakon toga i disolucija).

Kao odgovor na ovakvo stanje “predstavnici bošnjačkog naroda” i dalje pokušavaju pronaći “razumno rješenje” između dva koncepta (građanskog i etničkog) nudeći jednu listu za izbor članova Predsjedništva BiH bez nacionalnog predznaka, uz “kombinovani” izborni sistem koji bi trebao velikim dijelom da zadovoljiti zahtjeve “predstavnika hrvatskog naroda”, u zamjenu za umanjenu snagu Doma naroda FBiH. Teško da će i u buduće takav prijedlog biti prihvatljiv od strane HDZ-a BiH, jer isti posjeduje mogućnost političkih ucjena, bojkota općih izbora, blokadu formiranja vlasti u FBiH (upravo kroz Dom naroda FBiH), dok kroz koaliciono partnerstvo sa SNSD-om u potpunosti može izvršiti blokadu institucija države BiH.

To je u suštini akutni problem ustavnog uređenja BiH koji bi se trebao rješavati radom državnih institucija, prije svega Ustavnog suda i Tužilaštva BiH, kao i aktivnošću Visokog predstavnika i internacionalnih snaga u BiH. Vidne političke ucjene i prijetnje se generiraju, a da niko od “pregovarača” nije niti hipotetički razmotrio mogućnosti da bi u naredni Popis stanovništva u BiH, mogao ući ogroman broj građana sa etničkim, a izaći sa građanskim/državljanskim identitetom (izjašnjavajući se kao “Bosanci i Hercegovci”). Iako bi teorijski mogli postati najbrojnija kategorija u BiH, prema postojećem etno-ustavnom modelu ipak bi ostali “zakonski nevidljiva” većina. Tko bi u tom slučaju zastupao njihove “većinske“ interese? Članovi Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog, srpskog ili hrvatskog naroda (sa ili bez sufiksa “i ostali“), ili bi “ostali“ i dalje sami ostali? Pored ovakvog potencijalnog političkog modusa i dalje bi se građanski model definirao kao majorizacijski, a građanska država kao unitarna.

Nasuprot navedenim aparthejdskim rješenjima, poštujući odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, i implementacijom obavezujućih Presuda Evropskog suda o ljudskim pravima i Ustavnog suda BiH u sadržaj Izbornog zakona BiH, nastala bi formula kojom se “građanski izborni model” na legalan i demokratski način suprotstavio izbornoj segregaciji i etničkoj podjeli države i društva. Samim tim bi predstavljao temeljnu predispoziciju za izgradnju savremene demokratske države Bosne i Hercegovine koja bi snagom institucija spriječila svaki oblik diskriminacije, većine nad manjinom, ali i “manjine nad većinom” kao što je učinio i pomenuti Zakon o glasačkim pravima u SAD-u.

RELATED ARTICLES

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

- Advertisment -
Google search engine

Most Popular

Recent Comments