Nedjelja, 22 Maja, 2022
Google search engine
HomeVIJESTIBIH I SVIJETDOKTOR PRAVA NERMIN TURSIĆ: Dodik i Čović pokušavaju dovršiti dogovor Tuđmana i...

DOKTOR PRAVA NERMIN TURSIĆ: Dodik i Čović pokušavaju dovršiti dogovor Tuđmana i Miloševića!

U namjeri ostvarenja političkih ciljeva, Dragan Čović svoje aktivnosti kordinira s Miloradom Dodikom što neodoljivo podsjeća na saradnju Mate Boban-Radovan Karadžić utemeljenoj u planu o podjeli BiH kojeg su dogovorili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. 

Kontinuitet političke krize u BiH se odražava kroz prizmu antidržavnih aktivosti od vlasti “RS-a” i namjeri izmjene Izbornog zakona BiH po “mjeri” HDZ-a BiH. Isti se ogleda u težnji za osnivanjem trećeg entiteta koji bi predstavljao samostalnu ili autonomnu administrativnu jedinicu unutar BiH. Ista bi predstavljala “prošireni suvereni prostor” zvaničnog Zagreba, što je ujedno i neskrivena težnja predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića (tim činom bi 2/3 teritorija države BiH bilo pod neposrednom političkom kontrolom njenih susjeda).  

Shodno političkim namjerama, za očekivati je da će “Udruga HNS” pod vodstvom Dragana Čovića, u ime “očuvanja BiH i njene funkcionalnosti”, usvojiti odluke o pokretanju postupka “federalizacije BiH” kojima bi “hrvatski narod” dobio svoju administrativno-teritorijalnu jedinicu kao jedini oblik “pravnog i političkog sredstva” zaštitite hrvatskog prava u BiH (bez obzira što je koncept etno-teritorijalnog eksluzivizma obilježio ratne strahote i stradanja na prostorima bivše jugoslovenske federacije).

U namjeri ostvarenja političkih ciljeva svoje aktivnosti koordinira sa zvaničnim vlastima „RS-a“ i Miloradom Dodikom (što neodoljivo podsjeća na saradnju Mate Boban-Radovan Karadžić utemeljenoj u planu o podjeli BiH kojeg su dogovorili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Međutim, taj sporazum je bio samo pokušaj prevare u režiji Slobodana Miloševića, jer je bio u potpunoj suprotnosti sa idejom i teritorijom „Velike Srbije“ kao što je i aktuelno savezništvo bh. “Hrvata i Srba” u suprotnosti sa idejom “srpskog sveta”). Ovakav politički pakt je potreban vlastima entiteta “RS” u namjeri da se postigne što veći stepen političke destabilizacije BiH. Isti se ogleda u provedbi blokade državnih institucija, ustavnog “razvlaštenja” i procesa desuverenizacije države, jačanja entitetskih političkih pozicija kroz usvajanja seta “antidržavnih” zakona, dok konačnu formu treba da zadobije kroz proces upisa državne imovine kao “entitetskog vlasništva” i to kao posljednjeg preduslova za secesiju. Zbog boljeg razumijevanja date materije treba napomenuti da se pitanje imovine države BiH zakonski rješavalo prije potpisivanja “Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH” (koji je entitete kao vještačke implantate utisnuo u historijsko tkivo BiH) i da se država BiH potpisivanjem “Sporazuma o pitanjima sukcesije” pojavljuje kao sukcesor imovine bivše jugoslovenske federacije. Te činjenice isključuju entitete kao potencijalne titulare državne imovine, kao što isključuju i mogućnost da budu sukcesori u pomenutom postupku. Ipak, i pored toga, državna imovina u “RS-u” se upisuje kao entitetsko vlasništvo, te je postala jedan od osnovnih političkih problema u BiH. Pitanje je zašto? Sam odgovor se može pronaći u primarnim i sekundarnim političkim motivima. 

Prvo, za pretpostaviti je da su se ustavotvorci prilikom izrade “Ustava BiH” vodili pravnom logikom kojom se država BiH podrazumijeva kao titular vlastite imovine, pa je nisu definirali kroz izričite ustavne odredbe. Međutim, za ovo kao i za mnoga druga pitanja ustavna “nepreciznost” znači prostor za različita tumačenja i formiranja različitih političkih stavova. U konkretnom slučaju predstavnici vlasti i pravni eksperti iz entiteta FBiH tumače BiH kao titulara državne imovine, dok nasuprot njima vlasti i eksperti iz “RS-a” tvrde da imovina pripada entitetima. Na osnovu toga su poduzimali i određene pravne/zakonske radnje koje su postale predmetom intervencije visokog predstavnika u BiH, kao i Ustavnog suda BiH, kojima je BiH definisana kao titular državne imovine. Ovakve odredbe vlasti “RS-a” osporavaju, kao što osporavaju pravo i nadležnost državnih institucija da rješaju pitanja vlasništva, upravljanja i raspolaganja sa istim. Tako da je prema entiteskom zakonodavstvu “RS-a” uređivanje imovinskih odnosa u nadležnosti entiteta, a i imovina koja se nalazi na teritoriji entiteta se definiše kao vlasništvo tog entiteta, dok institucije države BiH iz svoje nadležnosti mogu koristiti imovinu samo u onoj mjeri u kojoj entiteti odobre vlastitim zakonima. U skladu s tim, osporavaju donošenja državnog zakona kojim bi se entiteti odredili kao korisnici, a ne vlasnici nad imovinom. Tačnije, u postojećem stanju “RS” imovinu koristi u samododijeljenom opusu prava, te u skladu sa tim vrši prisvajanja i upis državne imovine kao entitetskog vlasništva. Prema zvaničnim izjavama Milorada Dodika i Nenada Stevandića, taj posao je završen u obimu od oko 95-97%.  

Ovakav, “nasilni” pokušaj sticanja entitetskog vlasništva određeni politički i akademski predstavnici iz FBiH nastoje objasniti kao suštinsku potrebu “RS-a” za očuvanjem postojeće kreditne politike i daljnjeg ekonomskog zaduženja, dok drugi smatraju da je opstrukcija usvajanja državnog zakona o imovini motivisana pokušajem prikrivanja ili legaliziranja ogromnog broja koruptivnih radnji od političkih aktera. Treći, pak pomirbeno nastoje objasniti da se upisom imovine na državu BiH ne mijenjaju korisnička prava, i da entiteti i dalje mogu da upravljaju i koriste istu. Ne umanjujući značaj navedenih stavova, ipak, oni u ovom trenutku mogu predstavljati samo motive sekundarne prirode.  

Naime, primarni motiv za upis državne imovine kao entitetskog vlasništva je mnogo značajnije i kompleksnije pitanje od njegova svođenja na ekonomsko-kreditnu politiku ili legalizaciju kriminalnih radnji određenih političkih elita. Prije svega, aktivnost oko sticanja entitetskog vlasništva se odnosi na stanje državnosti i opstojnosti BiH. Naime, potencijalnim sticanjem prava na entitsku imovinu od „RS-a“ eksplicitno bi značilo i sticanje prava na prizivanje principa „uti possidetis iuris.“ Ovaj se princip u internacionalnom ozakonjenom pravu koristi za izražavanje stanovišta da suverenitet koji u određenom trenutku postoji nad izvjesnom teritorijom treba da takav i ostane. Na taj način teritorija ostaje (ili postaje) faktička kategorija, pa u slučaju rata ili sklapanja mira svaka sukobljena strana polaže pravo zadržavanja teritorije i imovine koju je imala pod svojom vlašću u trenutku prestanka neprijateljstava. Uz kategoriju stanovništva i suverene vlasti, ovaj se princip ujedno koristi i kao posljednji preduvjet za sticanje (ili održavanje) suvereniteta i nezavisnosti. Tako da nema nikakve dileme da vlasti “RS-a” sticanjem entitetskog vlasništva nad teritorijem nastoje steći neophodan uslov za nezavisnost ili “conditio sine qua non – uslov bez kog se ne biva“.  

Tako da se upisom državne imovine kao entitetskog vlasništva u najvećoj mjeri ispunjava glavni preduvjet za secesiju, koji bi se „trebao“ aktivirati preko referenduma (ili po uzoru na Kosovo usvajanjem skupštinske odluke o neovisnosti), i to: “u povoljnom geopolitičkom momentu”, kako i sam kaže član Predsjedništva BiH Milorad Dodik. Na osnovu svega navedenog, treba znati da je neophodno spriječiti daljnji upis državne kao entitetske imovine, te raditi na povratu i upisu iste u vlasništvo države, jer u suprotnom, to bi u “povoljnim okolnostima” mogao značiti i nestanak Bosne i Hercegovine, piše dr. sc. Nermin Tursić, a prenosi Slobodna Bosna.

RELATED ARTICLES

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

- Advertisment -
Google search engine

Most Popular

Recent Comments