Ponedjeljak, 26 Februara, 2024

Godina prođe kao tren: Neprežaljeni trener svih trenera, Bijeli šal i voljeni Travnik

“Volim delikatna stanja. Najbolje je doći na mjesto, gdje više ne može biti gore. To je izazov za osobu poput mene, koja nikako nije sklona konformizmu. Za mene ne postoji – ne mogu, ne želim, nemam samopouzdanja”, tako je po dolasku u Maksimirsku 128. govorio mršavi čovjek s najboljim odijelom i osjećajem za – uspjeh! Proletjela je godina od kad nema jednog od najvećih koje smo imali.

U anketi koji je Dinamo najbolji u historiji mišljenja su podijeljena. No, nedvojbeno da bi prvi na vrhu ili sasvim blizu bio jedan Dinamo koji se nikada nije dogodio. U tom dresu igrali bi Branko Zebec, Štef Bobek, Zlatko Čajkovski… Morali su igrati za Tuđmanov Partizan, no Zebec je ipak svom Dinamu vratio – dug. Stvorio je jednu od najboljih Plavih generacija, stvorio je pobjednika Kupa Velesajamskih gradova, ali nije osvojio prvenstvo Jugoslavije.

Stadion Maksimir, nešto ljepši nego što je to danas, gotovo je četvrt stoljeća (od 1958.do 1982. godine) bio poprište infekcije malodušnosti koja je prelazila s generacije na generaciju. Sindrom Dinamo – izgubljeno prvenstvo s pet bodova tri kola do kraja (za pobjedu se osvajalo dva boda), ukradeno prvenstvo “Slučaj Tomić”, nepopravljivo su svrstavali zagrebački klub, iz rakursa drugih navijača u bivšoj državi u – gospodskog luzera.

Sve dok u svlačionicu pod jugom nije ušetao stanoviti Miroslav Blažević. Stigao je u klub u kojem su odnosu na relaciji: uprava – igrači – navijači bili disharmonični, naslijedio je klub u defetističkom raspoloženju.

Sve što se kasnije dogodilo zapravo je trenutak vječnosti u kojoj je Miroslav Ćiro Blažević dostigao mitološki status. I da nakon toga nije ništa učinio, bila bi to fantastična epizoda u jednoj briljantnoj seriji. A ona se počela kotrljati u jesen 1981. godine, nakon što je Ćiro uvjerio svoju momčad da ga slijedi. Upravo u tom trenutku, toliko delikatnom a vitalnom, uspio je dobiti momčad na svoju stranu. I činio je to ponajprije snagom vlastitog autoriteta.

Sjeme šampionske generacije posijano je u omladinskoj školi Hitrec Kacijan, no Ćiro je ipak izveo neke akrobacije.

“Milivoj Bračun je u Dinamo došao kao centarfor, a Ćiro ga je stavio na desnog beka. Cerina je vratio otraga, meni je dao desetku i rekao: ti si naš Maradona. Čekali smo Kranjčara, ali i tada, halo 1982. Dinamo je igrao 3-5-2. Sustav (od kojeg Ćiro nikad nije odustao) koji je tada bio apsolutna avangarda. Sve što je Ćiro tada učinio bila je jedna obična – ludost. Tako smo isprva mislili”, prisjetio se Marko Mlinarić, jedan od najboljih halfova koje je Dinama ikada imao.

Možda više od samog nogometa u tom trenutku Zagreb se pretvara iz malodušnosti, učmalosti, jala, u svojevrstan pokret pod Plavom zastavom. Ćiro, koji se ponosi Travnikom, koji kako se sam znao našaliti nikada nije izašao iz njega, iako je on izašao iz Travnika, ipak je u Švicarskoj stjecao te manire džentlmena. Uvijek savršeno dotjeran, uredan, nekako je odudarao od njegovih prethodnika koji su utakmice uglavnom vodili u trenirci. Trudio se biti dio tog javnog života grada, pa je s usporedno s rezultatom nekako počeo dobivati obris rock zvijezde. Na neki način njegove avangardne metode igre, presinga, brze tranzicije, nekog totalnog nogometa, s kerefekama iz Trnja, Ferenčice, Kajzerice, stvorile su stil igre protiv koje sedamnaest ostalih prvoligaša nije imalo odgovor. No, paralelno je želio maksimalnu medijsku pažnju, koju su naravno u to vrijeme, puno opskurnije nego što je to danas slučaj i dobio.

“Ćiro je jednu frustriranu momčad pretvorio u lavinu koja ne zna za prepreke. Njegov zanos je preplavio cijeli klub, publika ga fanatično prati i osjeća da se u Zagrebu događa nešto jako važno. Grotlo na tribinama, slapovi Plavih zastava. Nešto dijametralno suprotno svemu što sam vidio i doživio od Dinama” – u Vjesniku 1982. godine zapisao Veselko Tenžera.

Atila Bič Božji, jedan je od mnogobrojnih Ćirinih nadimaka. Prišili su ga na njegov elegantni, od kašmira napravljeni kaput. Kada je odlučio doći u Dinamo, ponajprije se dobro pripremio. Znao je kakvi su odnosi, znao je za letargiju, za kukanje kako je Dinamu uvijek netko drugi kriv i kako nikako ne mogu izaći iz okvira kluba tadašnje Velike četvorke.

Partizan je već bio u finalu tadašnje Lige prvaka, Crvena zvezda je redala titulu za titulom, a Hajduk je deset godina u igračkom smislu dominirao. Gotovo cijelu reprezentaciju iznjedrila je Ivićeva momčad. Dinamo je to sve promatrao sa strane, kao neka neodlučna mlada koja se nećka vjerovati udvaraču ili ne. Uz to postojala je hipoteka generacije iz 1967. godine, koja se poigravala s Barcelonom, Liverpoolom i Leedsom, a ovaj Dinamo nije mogao ništa u Nišu, Tuzli, Titogradu.

Iako je oduvijek bio vic maher, iako se želio u javnosti predstaviti kao netko tko permanentno teži nahraniti svoj ego i biti u centru pažnje te se dopasti svima, u svlačionici je činio sve da se ne dopadne svojim igračima. I tada, ali i kasnije bio je sklon izazvati sukob kada je voda najmirnija, samo kako bi stalno mogao nametati galvanizaciju. Bojao se dobrih raspoloženja svojih igrača, koji su mangupski živjeli izvan maksimirskog ‘vojnog logora’. Teški treninzi, naporan rad, u konačnici su iznjedrili moć i silovitost kakvu Dinamo nikad prije niti poslije nije imao. Ćiro je još imao jedan privilegij – imao je nogometaše, ne igrače.

Je li samo vrsni motivator? Ta sintagma ga je pratila kroz kompletnu karijeru. Možda u tome ima istine, ali netko tko ne poznaje bit nogometne igre ne može pronaći igračima najbolje mjesto u momčadi i sve to ukomponirati u savršen stroj. A, bome je taj Dinamo iz 1982. bio silovit, hrabar, odlučan, a nogometno lucidan. Sve ono što jedan trener može zamisliti, a puno je teže sprovesti učinio je Ćiro Blažević u to famozno proljeće.

N1

VIJESTI

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

SPORT

SREBRENIK VIJESTI