Novi zakon o zaštiti ličnih podataka u BiH uključuje propise i o posjedovanju kamera i videonadzora  i daje smjernice o tome šta smijete snimati i kako video nadzor utiče na zaštitu privatnosti ljudi. Zakon o zaštiti ličnih podataka za BiH tretira svaku video kameru koja snima prostor oko objekta kao sistem za obradu ličnih podataka, tako da se prilikom instalacije i upotrebe moraju poštovati pravna pravila koja štite identitet i prava osoba koje mogu biti snimane.

Svaka kamera koja snima prostor u kojem se kreću ljudi može prikupljati podatke koji omogućavaju identifikaciju. To znači da snimci iz videonadzora nisu samo „video materijal“, već lični podaci koji moraju biti zaštićeni.

Novi zakon polazi od principa da se podaci mogu prikupljati samo ako postoji opravdan razlog i ako se poštuje granica privatnosti. Drugim riječima, nije dovoljno reći „postavio sam kameru radi sigurnosti“, već se mora pokazati da je nadzor opravdan i razmjeran.

Šta smijete snimati kao fizičko lice?

Za građane koji žele postaviti kameru na kuću, vikendicu, garažu ili privatni posjed, zakon dopušta videonadzor, ali uz vrlo jasne granice.

Kamera smije snimati prostor koji je u vlasništvu osobe koja postavlja nadzor, kao što su dvorište, ulazna vrata, garažni prilaz ili unutrašnjost objekta. Međutim, ključna stvar je da snimanje mora biti ograničeno na ono što je neophodno.

Ako kamera obuhvata javnu površinu, trotoar, ulicu ili dio susjednog dvorišta, tada se u praksi snimaju i prolaznici i komšije koji nisu dali saglasnost, a to se može smatrati nezakonitom obradom ličnih podataka.

U praksi se najčešće problem javlja kod kamera postavljenih na kućama koje imaju širok ugao snimanja, pa snimaju i cestu ili ulaz u druge objekte. Novi zakon upravo tu povlači crtu, jer privatni videonadzor ne smije postati zamjena za javni nadzor koji provode policijske i druge nadležne institucije.

Može li kamera snimati ulicu ili trotoar?

Ovo je jedno od najčešćih pitanja, posebno u naseljima gdje se ljudi žele zaštititi od krađa, vandalizma ili oštećenja automobila.

Prema pravilima zaštite ličnih podataka, građanin nema pravo da sistematski snima javni prostor ako to nije nužno i ako za to nema pravni osnov. Snimanje javne površine znači da se bilježe i osobe koje nemaju nikakve veze s vlasnikom kamere, uključujući djecu, prolaznike, komšije ili posjetioce.

U situacijama gdje je neizbježno da dio javne površine uđe u kadar, očekuje se da se snimanje svede na minimum, odnosno da kamera bude podešena tako da se fokusira na ulaz i privatni posjed, a ne na kretanje ljudi na ulici.

Da li smijete snimati komšijino dvorište ili ulaz?

Odgovor je jasan, ne.

Snimanje tuđe privatne imovine bez saglasnosti može se posmatrati kao ozbiljno kršenje prava na privatnost. Novi zakon o posjedovanju kamera i videonadzora u BiH ovakve situacije tretira kao neovlaštenu obradu ličnih podataka, jer komšija ima pravo da se osjeća sigurno u svom prostoru bez osjećaja da je pod stalnim nadzorom.

U praksi, ovakve situacije su čest uzrok komšijskih sukoba, prijava i postupaka pred nadležnim institucijama.

Obavezna obavijest, „Prostor je pod videonadzorom“

Jedna od ključnih obaveza kod videonadzora jeste transparentnost. To znači da ljudi moraju biti obaviješteni da se nalaze u prostoru koji se snima.

U slučaju firmi, objekata otvorenih za javnost ili zajedničkih prostora u zgradama, obavijest je praktično obavezna. Najčešće se postavlja tabla ili naljepnica na vidljivom mjestu, prije nego osoba uđe u zonu nadzora.

Obavijest treba jasno dati do znanja da je prostor pod videonadzorom i ko je odgovoran za sistem, odnosno ko upravlja snimcima. Ideja zakona je da osoba mora znati da se snima prije nego što se nađe u kadru.

Pravila za firme, trgovine, ugostiteljske objekte i institucije

Pravna lica imaju strožije obaveze jer snimaju veći broj ljudi, često radnike i građane koji dolaze kao stranke ili kupci.

Firma mora imati jasno definisanu svrhu videonadzora i odluku o uspostavljanju nadzora, primjerice zaštitu imovine, sprječavanje krađa, sigurnost zaposlenih ili kontrolu ulaza. Međutim, kamera ne smije biti postavljena samo zato što je to „moderno“ ili zato što se želi kontrolisati ponašanje zaposlenih bez opravdanog razloga.

Zakon zahtijeva da se utvrdi pravni osnov za obradu podataka, da se vodi evidencija i da se unaprijed definiše ko ima pristup snimcima. U praksi to znači da direktor, vlasnik ili odgovorno lice mora znati gdje se snimci pohranjuju, ko ih može pregledati i u kojim situacijama.

Posebno osjetljivo pitanje je videonadzor na radnom mjestu. Poslodavac mora voditi računa da nadzor ne prelazi granice privatnosti radnika i da se ne koristi kao sredstvo pritiska ili stalne kontrole.

Gdje je zabranjeno postavljanje kamera

Novi zakon o posjedovanju kamera i videonadzora u BiH indirektno naglašava da postoje prostori gdje se privatnost smatra posebno zaštićenom.

To se prije svega odnosi na toalete, svlačionice, prostorije za presvlačenje, tuševe, sobe za odmor zaposlenih i slične prostore. Postavljanje kamera u takvim prostorima u pravilu bi predstavljalo ozbiljno kršenje privatnosti i moglo bi dovesti do visokih kazni, ali i krivične odgovornosti, zavisno od situacije.

Koliko dugo se smiju čuvati snimci?

Jedna od najvažnijih novina u praksi jeste pitanje zadržavanja snimaka.

Snimci se ne smiju čuvati neograničeno. Zakon nalaže da se čuvaju samo onoliko koliko je potrebno da se ostvari svrha videonadzora. U praksi to znači da se snimci zadržavaju određeni broj dana, a potom brišu, osim ako nisu potrebni kao dokaz u slučaju incidenta.

Ako je došlo do krađe, napada ili oštećenja imovine, snimak se može sačuvati duže, ali samo u vezi s konkretnim slučajem, uz jasno opravdanje.

Ko smije gledati snimke i dijeliti ih?

Novi zakon o posjedovanju kamera i videonadzora u BiH jasno podrazumijeva da snimke ne može pregledati bilo ko.

Pristup snimcima mora imati ograničen broj ovlaštenih osoba. U firmama je to obično vlasnik, direktor ili osoba zadužena za sigurnost. U privatnim kućama to je vlasnik sistema.

Problem nastaje kada se snimci dijele putem društvenih mreža, šalju u Viber grupe ili objavljuju javno, posebno ako se na njima jasno vidi lice osobe. Takva objava može predstavljati ozbiljno kršenje zakona, jer se radi o širenju ličnih podataka bez pravnog osnova.

U praksi, snimci se mogu dostaviti policiji ili nadležnim institucijama u slučaju incidenta, ali javno objavljivanje „radi upozorenja“ može biti pravno rizično.

Šta građani i firme trebaju uraditi da budu sigurni

Najvažnije je razumjeti da novi zakon o posjedovanju kamera i videonadzora u BiH ne zabranjuje videonadzor, ali uvodi obavezu odgovornog korištenja.

To znači da kamere trebaju snimati samo ono što je nužno, da snimci ne smiju biti dostupni svima, da se moraju čuvati ograničeno vrijeme i da ljudi moraju biti obaviješteni kada se nalaze pod nadzorom.

Za firme je posebno važno da imaju interne akte i jasna pravila o pristupu snimcima, jer se u slučaju kontrole mora moći dokazati svrha i zakonitost sistema.