Onkološki pacijenti u Bosni i Hercegovini vode najteže životne bitke, dok ih zdravstveni sistem uporno gura na marginu. Iako su lijekovi za najteže bolesti među najtraženijima u apotekama, mnogi pacijenti u BiH i dalje nemaju pristup osnovnim terapijama koje su u susjednim državama dostupne i znatno jeftinije. Situacija je, kako kažu udruženja pacijenata, alarmantna: pojedini lijekovi nisu uvezeni, neki su van liste refundiranih, a dio njih pacijenti prinuđeni ilegalno nabavljati iz inostranstva kako bi spasili život.

Fond solidarnosti bez novca

U emisiji “Novi dan” na N1, o ovoj gorućoj temi govorili su Sead Sefić i Alma Stefanišin iz Udruženja “Glasaj za život”, naglašavajući kako je novi potez Federalnog ministarstva zdravstva – donošenje Naredbe o listi teških bolesti – samo djelimičan korak koji otvara i nova pitanja o diskriminaciji i nejednakosti.

“Nova uredba prvi put jasno prepoznaje indikacije i dijagnoze na osnovu kojih se ostvaruje naknada za teške bolesti. Međutim, to pravo imaju samo uposlenici državnih i javnih institucija”, istakao je Sefić, dodajući da su zaposleni u realnom sektoru ponovo isključeni.

Kako objašnjava, uredba predviđa jednokratne novčane naknade i određena nematerijalna prava, ali samo za one zaposlene u državnim strukturama.

“Realni sektor nije obuhvaćen niti je ikad bio. Poslodavcima je ostavljeno da odluče hoće li pomoći radnicima, a znamo da to neće uraditi. To je jasna diskriminacija, jer bolest ne bira između javnog i privatnog sektora”, naglasio je.

Sefić upozorava da fondovi nemaju sredstava ni za postojeće obaveze.

“Fond solidarnosti trenutno raspolaže sa 70 miliona KM, što nije dovoljno ni za liječenje onkoloških pacijenata, ni za operativne zahvate. Ako sada dodamo ove nove obaveze, to će ostati mrtvo slovo na papiru. Ljudima će ostati samo mogućnost da tuže institucije”, istakao je Sefić dodajući da bi ovakvi sudski procesi, paradoksalno, mogli koristiti pacijentima: “Ako tuže, možda će se i nama otvoriti vrata. Ali činjenica je da se zdravstvo tretira kao posljednja stavka u ovoj državi”.

“Privatni sektor puni budžet, a nema nikakva prava”

Stefanišin je podsjetila na apsurdnu situaciju.

“Privatni sektor čini 60 do 70 posto onih koji pune budžet. Oni finansiraju državu, ali nemaju pravo na osnovne terapije. Penzioneri? Nezaposleni? Oni su potpuno zaboravljeni”, istakla je.

Dodala je da će se građani morati zapitati gdje žele raditi.

“Ljudi će morati razmisliti – hoće li raditi u privatnom sektoru i ostati bez prava na liječenje ili pokušati otići u javni sektor gdje bar postoji osnovna zaštita”, stava je Stefanišin.

Lijekovi nedostupni, pacijenti ih švercaju iz inostranstva

Posebno poražavajuća činjenica jeste da brojni pacijenti lijekove kupuju sami i donose ih iz inostranstva.

“Lijekovi koji su potrebni onkološkim pacijentima često se ne nalaze ni u apotekama. To su klinički lijekovi koje možete dobiti samo na klinikama, ali kada ih nema, pacijenti su prinuđeni sami nabavljati terapiju”, pojasnila je Stefanišin.

Dodala je da su mnogi prisiljeni putovati u Tursku, Njemačku, Indiju i Egipat gdje iste terapije koštaju višestruko manje.

“Kod nas mjesečna terapija košta 4.500 KM, dok u Turskoj za tri mjeseca platim 2.500 KM. Naravno, donosim lijekove u koferu, uz dokumentaciju koja potvrđuje da je za ličnu upotrebu. Ovo nije normalno. To je šverc, ali nemamo izbora”, poručila je.

Lijekovi u BiH skuplji u odnosu na region

Lijekovi u BiH koštaju više nego u regionu, a problem je, kaže Sefić, u visokom PDV-u i carinskim opterećenjima.

“U Evropi na te lijekove nema PDV-a, a kod nas je stopa 17%. Kada se tome doda marža i carina, dolazimo do duplo skupljih terapija. Imamo inicijativu Zavoda zdravstvenog osiguranja za ukidanje PDV-a, ali Agencija za indirektno oporezivanje nije donijela odluku”, ispričao je Sefić.

Naši sagovornici su naglasili da se onkološki pacijenti u BiH bore za proširenje esencijalnih listi lijekova i centralizaciju zdravstva.

“Liste lijekova su zastarjele. Liječimo se lijekovima iz 1984. godine. U praksi zakon kaže da se lista revidira jednom godišnje, ali to se ne radi”, upozorila je Stefanišin.

Naglasila je da decentralizacija zdravstvenog sistema dodatno komplikuje situaciju.

“Kantoni spuštaju liste kako žele, prema svojim budžetima. U razvijenim državama zdravstvo je centralizovano. Kod nas novac nestaje u birokratiji”, stava je Stefanišin.

Preventiva kao jedini spas

Iz udruženja poručuju da je prevencija ključna jer liječenje jednog onkološkog oboljenja dostiže i do 200.000 KM.

“Jedini način da zaštitimo budžet jeste prevencija, a ne da reagujemo kada je kasno”, rekla je Stefanišin upozoravajući da ni nova uredba nije obuhvatila sve preventivne preglede poput melanoma, iako dermatolozi upozoravaju na alarmantne podatke.

Sefić je naveo i inicijativu WHO-a pod nazivom “3 do 35”, kojom se predlaže uvođenje akciza na duhanske proizvode, alkohol i zaslađena pića, a prikupljeni novac bi se usmjeravao u zdravstvo.

“Mi smo od akciza na duhan već prikupili 10 milijardi KM, ali taj novac nije završio u zdravstvu. Samo sa tih sredstava mogli bismo udvostručiti fond solidarnosti i svi bi pacijenti imali liječenje”, naglasio je Sefić.

Za kraj, Stefanišin je uputila apel vlastima.

“Naša poruka je jasna – ulažite u zdravstvo. Kopirajte svjetske modele. Podignite akcize na proizvode koji ugrožavaju zdravlje i taj novac preusmjerite u liječenje i prevenciju. Dok se to ne desi, pacijenti će i dalje švercati lijekove u koferima i sami finansirati vlastiti opstanak”, zaključila je Stefanišin.

IZVOR:N1