Od inicijative pokrenute 2016. godine do historijskog upisa u decembru 2024. godine, put sevdalinke na UNESCO-ovu listu priča je o istrajnosti, kulturnom identitetu i odgovornosti da se naslijeđe sačuva za generacije koje dolaze.
Postoje pjesme koje traju duže od sjećanja onih koji su ih prvi put zapjevali. Prenose se u porodicama, pamte kroz stihove, uče od starijih i iznova otkrivaju u glasovima novih generacija. Sevdalinka je jedna od njih – tradicionalna gradska pjesma Bosne i Hercegovine u kojoj su sačuvani tragovi vremena, ljudskih sudbina, ljubavi, čežnje i života. Njena vrijednost odavno prevazilazi granice muzičkog izraza, a 4. decembra 2024. godine dobila je i međunarodnu potvrdu upisom na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Ipak, šta taj status zaista znači? Da li je sevdalinka time postala zaštićena od zaborava? I koliko je važno ono što slijedi nakon međunarodnog priznanja?
Put koji je počeo inicijativom 2016. godine
Iza UNESCO-ovog upisa stoji višegodišnji proces u kojem su važnu ulogu imali kulturni radnici, stručnjaci, interpretatori i institucije. Inicijator ovog procesa bilo je Udruženje muzičkih umjetnika Tuzla, koje je pokrenulo zahtjev za uvrštavanje sevdalinke na UNESCO-ovu listu 2016. godine, s ciljem da se njen značaj prepozna i na međunarodnom nivou.
Inicijativa je prihvaćena u decembru 2016. godine i upućena u dalju proceduru. Nakon godina rada na dokumentaciji, stručnog angažmana i institucionalne saradnje, sevdalinka je 4. decembra 2024. godine zvanično upisana na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Taj datum predstavlja važnu prekretnicu za Bosnu i Hercegovinu, ali i za sve koji su godinama radili na očuvanju i promociji sevdalinke. Potvrdio je da se vrijednost ove pjesme ne ogleda samo u njenoj melodiji i stihovima nego i u znanju, umijeću, osjećajima i običajima koji se kroz nju prenose.
Šta zapravo znači status nematerijalne kulturne baštine?
Za razliku od materijalne baštine, poput historijskih građevina, spomenika ili predmeta, nematerijalnu kulturnu baštinu čine žive prakse, izrazi, znanja i vještine koje zajednice prepoznaju kao dio svog naslijeđa. To mogu biti muzika, usmena tradicija, običaji, obredi, znanja i umijeća koja se prenose s generacije na generaciju.
U slučaju sevdalinke, riječ je o mnogo više od očuvanja određenog broja pjesama. Riječ je o načinu na koji se pjesma uči, interpretira, prenosi i nastavlja živjeti u zajednici. UNESCO u svojoj dokumentaciji prepoznaje sevdalinku kao tradicionalnu gradsku narodnu pjesmu čija je važna funkcija pripovijedanje, a koja se izvodi samostalno ili uz pratnju tradicionalnih instrumenata. Njeno prenošenje odvija se u porodicama, kroz učenje od starijih, ali i putem muzičkog obrazovanja, radionica i javnih nastupa.
Zato upis na UNESCO-ovu listu ne znači da je sevdalinka postala samo dio prošlosti niti da se njen oblik mora zamrznuti u jednom vremenu. Naprotiv, njen opstanak zavisi od toga da se i dalje pjeva, istražuje, podučava i prenosi, uz poštovanje njenog porijekla i kulturnog konteksta.
Priznanje koje donosi i odgovornost
UNESCO-ov status često se doživljava kao velika potvrda kulturne vrijednosti, ali on istovremeno podrazumijeva i obavezu da se naslijeđe aktivno čuva. Sam upis ne može garantovati da će mladi poznavati sevdalinku, da će se stare pjesme dokumentovati ili da će se znanje o njihovom nastanku sačuvati.
Za to su potrebni kontinuiran rad, obrazovanje, istraživanje, dokumentovanje i podrška ljudima koji sevdalinku njeguju. U UNESCO-ovoj odluci o upisu posebno se prepoznaju mjere poput razvoja festivala, koncerata i takmičenja, podrške zajednicama koje baštinu čuvaju te edukativnih i istraživačkih aktivnosti.
To znači da odgovornost nije samo na institucijama. Ona pripada i muzičarima, autorima, interpretatorima, nastavnicima, organizatorima kulturnih događaja, medijima, ali i publici. Svako novo izvođenje, razgovor o porijeklu pjesme, radionica ili susret mladih s ovom tradicijom može biti dio njenog očuvanja.
Uloga Udruženja muzičkih umjetnika Tuzla i Festivala sevdalinke
Dugogodišnji rad na očuvanju sevdalinke ne odvija se samo kroz formalne procedure i dokumente. On se gradi i kroz događaje koji pjesmi daju prostor da živi pred publikom, kroz okupljanje interpretatora i autora te kroz prilike da nove generacije upoznaju njenu vrijednost.
Udruženje muzičkih umjetnika Tuzla, koje organizuje Festival sevdalinke „Sevdalinko u srcu te nosim“ u sklopu projekta “Mjesec sevdaha u Tuzli”, godinama djeluje na očuvanju, promociji i afirmaciji ove tradicionalne pjesme.
Inicijativa za UNESCO-ov upis iz 2016. godine dio je tog šireg nastojanja da se sevdalinka prepozna kao kulturno-historijsko naslijeđe koje zaslužuje trajnu pažnju i sistematsku zaštitu.Festival i slični kulturni programi imaju važnu ulogu jer omogućavaju susret tradicije i savremenog vremena. Na festivalskoj sceni sevdalinka se ne predstavlja samo kao pjesma koju poznajemo iz prošlosti nego i kao prostor za nove autore, interpretacije i umjetničke susrete. Takvi programi doprinose tome da se znanje o sevdalinci ne zadrži samo u arhivama nego ostane prisutno u javnom i kulturnom životu.
Baština koja se čuva tako što se prenosi
UNESCO-ov upis 4. decembra 2024. godine važan je međunarodni trenutak za sevdalinku, ali njena prava budućnost neće zavisiti samo od mjesta na listi. Zavisiće od toga hoće li se pjesma i dalje čuti u domovima i koncertnim dvoranama, hoće li je mladi učiti i razumijevati, hoće li se istraživati njena historija i hoće li se poštovati ljudi koji je prenose dalje.
Jer nematerijalna baština nije nešto što možemo zaključati i sačuvati od promjena. Ona opstaje kroz ljude koji je poznaju, njeguju i prenose.
Sevdalinka je dobila svoje mjesto na UNESCO-ovoj Reprezentativnoj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Sada je na svima nama da joj osiguramo mjesto i u budućnosti – u pjesmi, obrazovanju, kulturi i svakodnevnom životu novih generacija.
festivalsevdalinke.com
