Piše: Nermin Tursić

Nedavne izjave Milorada Dodika, da entitet Republika Srpska kao „strana potpisnica“ Dejtonskog mirovnog sporazuma ima pravo da se povuče iz istog, jer je kao takva „unijela vlastitu državnost u Bosnu i Hercegovinu“, predstavljaju paradigmatski primjer svjesne zloupotrebe proizvoljnog tumačenja prava u političke svrhe.
Izjave same po sebi imaju posebnu javnu snagu, jer kao takve ne predstavljau različita ustavno-pravna tumačenja, već direktno poricanje osnovnih činjenica međunarodnog javnog i ustavnog prava Bosne i Hercegovine, koje su već tri decenije normativno i sudski potvrđene.
Naime, „Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini“ nije nikakav voljni instrument zasnovan na unutrašnjem političkom dogovoru entiteta, nego je po svojoj pravnoj prirodi međunarodni ugovor, zaključen između suverenih država u skladu s Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora (iz 1969. godine).

U tom poretku entiteti ne postoje kao pravni subjekti međunarodnog prava, niti su ikada postojali. Stoga je svaka tvrdnja o pravu entiteta Republike Srpske da „istupa“ iz Dejtonskog mirovnog sporazuma pravno je besmislena, jer entiteti ne mogu raskidati ugovor čije strane potpisnice nikada nisu niti bili. Jedine strane potpisnice su države, i to: Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) kao subjekti međunarodnog prava.

Jasno je da se ovdje se radi o političkoj interpretaciji, a ne o činjeničnom stanju vidljivom iz završnog akta Dejtonskog mirovnog porazuma, prema kojem entiteti (Republika Srpska i Federacija BiH) nisu strane potpisnice međunarodnog ugovora, da bi na osnovu normi međunarodnog prava mogle da iz istog istupe po pravu „države“ potpisnice.
U duhu te činjenice, neophodno je „razbiti“ još jedan od važećih mitova savremenog političkog revizionizma, a koji se zasniva na tvrdnji da je Slobodan Milošević potpisao „Dejtonski mirovni sporazum u ime Republike Srpske“.

Takva tvrdnja je jednostavno pravno neodrživa, iz razloga, što je Slobodan Milošević potpisao isključivo kao predsjednik Savezne Republike Jugoslavije i njegovo ime u tekstu sporazuma stoji upravo u tom svojstvu. To što je međunarodna zajednica Slobodana Miloševića prihvatila kao pregovarača koji ima politički utjecaj na bosanske Srbe ne proizvodi nikakvo pravo entitetu Republika Srpska, jer međunarodno pravo ne poznaje zastupanje nepostojećeg subjekta.

Ovo dodatno potvrđuje i praksa Međunarodnog suda pravde u presudi Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore iz 2007. godine, u kojoj se SR Jugoslavija tretira kao međunarodno odgovorni subjekt, dok se entitet Republika Srpska posmatra isključivo kao unutrašnja jedinica države Bosne i Hercegovine. To je ključna razlika između političke realnosti i pravne istine koju zagovornici ovog narativa svjesno poništavaju.

Međutim, još je opasnija tvrdnja da je entitet Republika Srpska „unijela vlastitu državnost“ u Bosnu i Hercegovinu. Ova teza ne samo da je netačna, već je i logički apsurdna. Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država i članica Ujedinjenih nacija od maja mjeseca 1992. godine. Dakle, znatno „starija“ od Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je svojim odredbama potvrdio kontinuitet njenog međunarodno-pravnog subjektiviteta. Prema istom, entiteti nisu nosioci suvereniteta, nego ustavne kategorije čije postojanje zavisi isključivo od državnog ustava.

U tom smislu, i pozivanje na pravo na samoopredjeljenje predstavlja svjesnu zloupotrebu međunarodnog javnog prava. Naime, pravo na samoopredjeljenje ne pripada administrativnim jedinicama unutar međunarodno priznate države, već narodima u specifičnim historijskim okolnostima, prije svega u procesu dekolonizacije. Entitet Republika Srpska nije kolonija, niti je subjekt kojem je međunarodno pravo ikada priznalo pravo na secesiju. O tome je i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u više navrata jasno utvrdio da entiteti nemaju pravo na otcjepljenje i da su obavezni poštovati suverenitet i teritorijalni integritet države.

Međutim, ključno mjesto manipulacije jeste činjenica da su u „Dejtonski mirovni sporazum“ potpise stavljali i predstavnici entiteta, i to: Krešimir Zubak u ime entiteta Federacije Bosne i Hercegovine i Momčilo Krajišnik u ime entiteta Republike Srpske. I ovu činjenicu je potrebno posebno razjasniti.
Naime, ovdje se radi o tome, da imenovani nisu potpisali „Opći okvirni sporazum za mir“, već njegove anekse, i to: Aneks II (Međuentitetska linija razgraničenja) i Aneks IV (Ustav Bosne i Hercegovine), i to, kao akte koji uređuju unutrašnju ustavno-pravnu organizaciju države Bosne i Hercegovine.

To znači, da entitetski predstavnici nisu potpisali pomenute anekse po osnovu entitetske „državnosti“, već po ovlaštenju države Bosne i Hercegovine u dijelu konstitucionalizacije unutrašnjeg poretka. Odnosno, svojim su potpisima samo dali saglasnost na ustav koji ih je uspostavio, i to kao čin unutrašnjeg ustavnog prihvatanja, a ne međunarodno-pravnog ugovaranja.

U skladu sa navedenim pravnim činjenicama, tvrdnja da „enitetski potpis“ daje pravo entitetu Republici Srpskoj na povlačenje iz Dejtonskog mirovnog sporazuma predstavlja pravni apsurd prema koje bi jedna administrativna jedinica mogla raskinuti ustav. Odnosno, prema tom narativu jedan podustavni nivo vlasti bi mogao derogirati međunarodni ugovor i postaviti se iznad države. Takvo nešto ne postoji u međunarodnom javnom pravu, niti u ustavnom pravu Bosne i Hercegovine. Također nije zabilježen niti sličan slučaj u komparativnoj državnopravnoj praksi.

Također je opasna i lažna tvrdnja da je entitet Republika Srpska „unijela državnost“ u Bosnu i Hercegovinu, kao što je opasna i lažna tvrdnja da je Dejtonski mirovni sporazum stvorio Bosnu i Hercegovinu. Kao što je već rečeno, Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država i članica je Ujedinjenih nacija od 1992. godine. Osim toga, ovakve tvrdnje izričito negira i član I/1 Ustava Bosne i Hercegovine (Aneks IV), koji potvrđuje kontinuitet njenog međunarodno-pravnog postojanja. Samim time, činjenica je, da su entiteti proizvod Dejtonskog mirovnog sporazuma, od kojeg ovise njihove ustavno-pravne pozicije.

Zato tvrdnja o „povlačenju“ entiteta Republika Srpska iz sporazuma koji joj je dao pravni život, logički i pravno je neodrživa. Ona samo predstavlja dio strategije čiji je permanentni cilj da generiše političku krizu, u kojoj se pravo svjesno zamjenjuje fikcijom i mitovima kako bi se relativizirala državnost Bosne i Hercegovine.

Međutim, pravo je u ovom slučaju neumoljivo jasno. Entitet Republika Srpska nije strana potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma, nema međunarodno-pravni subjektivitet i ne posjeduje nikakvo pravo da iz tog sporazuma jednostrano istupa, niti da ga raskida. Zbog tih činjenica i Milorad Dodik bi trebao da shvati kako Dejtonski mirovni sporazum nije fikcija. Fikcija je njegova priča prema kojoj entitet može poništiti međunarodni sporazum.
Izvor: Slobodna Bosna