Džana Džanić je glumica koju 17. aprila, s početkom u 20 časova, u novoosnovanom Teatru 071 očekuje nova premijera, a u pitanju je predstava “Posljednji čas klavira” autora Adnana Lugonića, u režiji Nine Nikolić.

Kako je navedeno u saopštenju Teatra 071, stan u Ulici Sime Milutinovića Sarajlije 2 postaće stan u Bisentalu, mirnom istočnonjemačkom gradiću, gdje će se desiti susret između Jasmine, izbjeglice iz BiH, i Frau Gut, učiteljice klavira.

“Iako dolaze iz različitih svijetova, njih dvije razvile su dubok prijateljski odnos. I dok u susjednoj sobi Jasminina kćerka vježba klavir, Jasmina i Frau Gut provode vrijeme časa u svom uobičajenom druženju. Ispostaviće se – posljednjem”, pojašnjeno je u saopštenju.

Dramaturg je Adnan Lugonić, scenografkinja i kostimografkinja Adisa Vatreš Selimović, kompozitor Oliver Josifovski, Selma Alispahić igra Frau Gut, a Džanićevoj je povjerena uloga Jasmine.

Od 2011. godine, kada je završila studije glume na Akademiji dramskih umjetnosti Tuzla, do danas pozorišna publika upoznala je Džanićevu kroz brojne upečatljive i zapažene uloge, svoje glumačko iskustvo sticala je sarađujući sa različitim ansamblima širom Bosne i Hercegovine i regiona, za koje je ovjenčana brojnim nagradama.

Više o predstavi, svom liku, porukama koje nosi komad te značaju osnivanja novih pozorišta za društvo Džanićeva je uoči premijere govorila za “Nezavisne”.

NN: Režiju komada “Posljednji čas klavira” potpisuje Nina Nikolić, koja ističe univerzalnost teme borbe izbjeglica i njen savremeni značaj. Kako ste doživjeli njen pristup ovom komadu, koliko ste zadovoljni probama i saradnjom sa rediteljkom?

DŽANIĆ: “Posljednji čas klavira” je, nakon predstava “Bure baruta”, “Otelo” i “Neće biti smak svijeta”, četvrta koju radim sa Ninom, tako da se nas dvije teatarski dobro poznajemo, postale smo i jako bliske prijateljice. Nikog drugog nisam mogla zamisliti da režira ovu predstavu osim nje i jako sam sretna da se sve lijepo poklopilo. Kod Nine volim to što istinski voli pozorište i osjeća glumce, razumije glumački poziv, odnosno glumca kao umjetnika i prioritetno preko glumačke igre priča svoje priče. Za mene je rad s Ninom jedna vrsta praznika. Nina je pristupila temi izbjeglištva dajući važnost njihovom dostojanstvu, fokusirajući se na individualnost, na samu osobu i pravo na lični izbor unutar teških okolnosti.

NN: Recite nam nešto o svojoj ulozi Jasmine. Koji Vam je bio najveći izazov pri građenju lika?

DŽANIĆ: Jasmina je žena koja će uvijek pronaći način da se ide dalje, prevaziđu okolnosti, jer smatra da je sve važno – slaviti rođendane i praviti torte u izbjeglištvu, slušati muziku u bolnici, poklanjati poklone prijateljima i onda kada ih nije lako priuštiti. Iskrena je, neposredna, pomalo tvrdoglava, istrajna. “Posljednji čas klavira” je tekst inspirisan događajima iz života moje majke, a lik Jasmine je djelimično baziran na njoj i njenom iskustvu. Pošto sam i ja dio tih priča, najteže mi se bilo sjećati vremena i ljudi kojih više nema.

NN: Kroz samu najavu komada vidimo da su glavni likovi dvije žene, te da žene većim dijelom čine autorski tim. Možemo li reći da predstava, pored osnove priče, zapravo govori i o snazi žena, podršci, solidarnosti?

DŽANIĆ: Apsolutno. Ovo je ženska priča, priča o prijateljstvu dvije žene, ali i o odnosu majki i kćerki. I van scene je ženska energija i prijateljstvo. Selma Alispahić je moja profesorica glume, koleginica i dugogodišnja prijateljica i zahvalna sam i sretna da i ovu predstavu igramo zajedno. Dragocjeno mi je sve što je podijelila sa mnom u ovoj predstavi, uživam u njenoj briljantnoj ulozi i našoj zajedničkoj igri. Pored nas dvije i Nine, tu je i scenografkinja i kostimografkinja Adisa Vatreš Selimović, koja je predstavu fantastično likovno oblikovala, dajući joj tako jedan poseban estetski nivo.

NN: Naslov “Posljednji čas klavira” sugeriše kraj nečega, završetak, ali možda i neku vrstu oproštaja. Kako ste interpretirali simboliku tog “posljednjeg časa” kroz Jasminu?

DŽANIĆ: Na simboličkom nivou taj posljednji čas predstavlja kraj jedne faze u Jasmininom životu. Odluke koje donosi reflektovaće se i na živote njenih najbližih i nimalo nisu jednostavne. Ono što jeste sigurno je da su odluke donesene s ciljem da se život živi ispunjenije i sa osjećanjem dužnosti za izgradnjom boljeg društva.

NN: Sa Vaše tačke gledišta, koje bi bile osnovne pouke i poruke ovog komada?

DŽANIĆ: Osnovna ideja naše predstave je poruka solidarnosti. Držati za ruku onoga koji pokušava pronaći svjetlo na kraju tunela, prošetati jedan dio puta s njime, biti čovjeku čovjek.

NN: Predstava je nastala po autorskom tekstu Adnana Lugonića. Čini mi se da u posljednje vrijeme pozorišta u Bosni i Hercegovini sve više prostora daju domaćim autorima. Koliko je ovakav odnos važan za teatre, ali i autore?

DŽANIĆ: Čini mi se da je to pitanje preferenci ljudi koji su trenutno na čelima bh. pozorišta. Nažalost, u ovih skoro dvije decenije koliko radim u pozorištu nisam primijetila da postoji dosljedna strategija i principi po kojima se odluke o postavljanju domaćih tekstova sprovode. Za mene kao glumicu domaći tekst je uvijek radost, a posebno ako je riječ o živom autoru kojeg vrlo često imamo priliku i upoznati tokom procesa i dobiti precizne, slojevite i intimne odgovore na pitanja koja imamo vezano za ulogu. Tada uvijek imam osjećaj da dajemo dodatni doprinos cjelokupnoj kulturi našeg društva.

NN: Ovo će biti druga premijera u novoosnovanom Teatru 071 iz Sarajeva. Koliko je za jedno društvo važno osnivanje novih pozorišta, i to u vrijeme kada su ulaganja u kulturu minimalna?

DŽANIĆ: Sarajevo je grad koji ima snažnu umjetničku tradiciju, a osnivanje novog teatra predstavlja još jedan korak naprijed. Pozorišna scena postaje sve raznovrsnija i življa. Osnivanje teatra u nepovoljnim vremenima predstavlja vid otpora ljudi u krizama. Veliko bravo Senadu Alihodžiću, osnivaču Teatra 071. Bravo za ideju, hrabrost i upornost. Sretna sam što ću imati predstavu na repertoaru Teatra 071!

NN: Vaš pozorišni rad ovjenčan je nagradama koje su potvrda kvaliteta rada i talenta. Koliko Vam zapravo znače nagrade te mogu li nekada predstavljati i mač sa dvije oštrice?

DŽANIĆ: Nagrade su dokaz da se vaš rad svidio ljudima koji su taj put odlučivali o nagradama. Osjećaš zahvalnost i proslaviš. Nije loše kada se to dešava u različitim fazama tvog profesionalnog života.

NN: Za kraj razgovora jedno uopšteno pitanje: šta gluma predstavlja za Vas, koliko daje, a koliko oduzima?

DŽANIĆ: Gluma je najljepši posao na svijetu. Moja glumačka mladost dala mi je toliko toga – putovanja, prijatelja, poznanstava. Artikulisala je ono što sama nisam umjela, upozoravala, usmjeravala. Ovaj posao je kolektivni čin, ne dozvoljava duge usamljenosti, želi te u formi, iziskuje prisutnost u trenutku, zapravo mnogo toga što moji savremenjaci smatraju zdravim. Ali, oduzima mnogo vremena i živaca ukoliko ne uspostaviš prioritete.

IZVOR:NEZAVISNE.COM