Prigodnim programom i bacanjem 224 ruže niz litice, obilježit će se 33. godišnjica ubistava oko 200 osoba na Korićanskim stijenama.
Jusuf Arifagić, predsjednik Udruženja logoraša Kozarac, kaže da osjeća jednu ogromnu ljudsku obavezu i potrebu da kao preživjeli logoraš njeguje kulturu sjećanja iz godine u godinu.

“Mislim i ove godine da ću postaviti pitanje šta je država radila 30 godina da, na adekvatan način, Korićanske stijene i sva stratišta svih logora nisu do danas adekvatno obilježena”, kaže on.

Arifagić naglašava da je BiH trebala donijeti i krovni zakon na nivou države koji bi tretirao status logoraša.

“Država nije imala snage 1992. godine da zaštiti živote mnogih naših ljudi, imamo li snage i jesmo li trebali imati snage i mudrosti da zaštitimo dostojanstvo svih tih ljudi?”, kaže on i dodaje da bi taj zakon trebao da obuhvati sve logoraše iz BiH, kojih je svakim danom sve manje i manje.

Prema presudama Haškog tibunala koje je Detektor analizirao u “Bazi sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH”, srpske snage, odnosno policajci iz Prijedora, 21. augusta 1992. na Korićanskim stijenama na planini Vlašić ubile su oko 200 muškaraca, kojima je bilo naređeno da izađu iz autobusa i kleknu na ivici provalije.

Autobusi su prethodno, 21. augusta 1992., preuzeli zatočenike iz logora “Trnopolje”, a pridružila su im se i vozila u koja su se ukrcali ljudi u Tukovima.

U presudama Suda BiH se, između ostalog, navodi da su na tijela ubijenih i ranjenih s vrha litice bacane ručne bombe.

Izuzetno je važno da se obilježe ubistva na Korićanskim stijenama, smatra i predsjednik Saveza logoraša BiH Seid Omerović, jer je to način kako se društvo mijenja danas, ali i za budućnost.

“Samo društvo izgrađeno na bazi istine i pravde, s jasnim činjenicama, ima predispoziciju da bude kvalitetno društvo i da srednjoročno i dugoročno opstaje”, kaže on.

Obilježavanje je bitno zbog sjećanja, kako navodi Omerović, ali i da se izvuku određeni i kvalitetni pomaci koji neće dozvoliti da se “stvar svede samo na ono ‘da se ne zaboravi i da se ne ponovi’”. Dodaje da je politika ta koja predstavlja kamen spoticanja za status logoraša.

Svake godine prilikom obilježavanja na Korićanskim stijenama donese se, ali i odnese spomen-ploča. Omerović smatra da bi od velikog značaja za žrtve, porodice i mlade naraštaje bilo trajno spomen-obilježje na ovoj lokaciji.

On pojašnjava da bi to značilo spremnost druge strane da prihvati isitnu i pravdu, te napominje da to nije jedini slučaj kada Savez logoraša u BiH nosi ploču do mjesta stradanja i vraća je.

“Te ploče su prije svega simbolika da je druga strana spremna da prihvati istinu i pravdu onakva kakva je ona relano bila i kakva je utvrđena sudskim činjenicama”, kaže on. Ako neko ne vidi ploču i ne prihvata je, smatra Omerović, ona sama po sebi ništa ne znači.

Realizaciju obilježavanja sprovodi Regionalni savez udruženja logoraša regije Banja Luka sa Udruženjem logoraša Prijedor, Udruženjem logoraša Kozarac te Organizacijom porodica šehida, poginulih boraca i nestalih osoba “Vrbanja” Kotor-Varoš, dok Savez logoraša u BiH ima ulogu koordinatora.

Predsjednica Organizacije porodica šehida, poginulih boraca i nestalih osoba “Vrbanja” Kotor-Varoš Munevera Avdić kaže da je na Korićanskim stijenama do sada pronađeno i pet osoba iz Kotor-Varoši – tri hrvatske i dvije bošnjačke nacionalnosti.

“Svugdje bi trebao da se podigne spomenik gdje su ljudi ginuli, a pogotovo ta masovna stradanja gdje su bila”, kaže ona.

Avdić smatra da se obilježavanje, ali i poznavanje činjenica mora prenositi na mlađu generaciju upravo zbog protoka vremena.

“Ne sad da oni nekoga mrze, nego treba graditi suživot. Dajte istinu da živimo. Samo sa istinom idemo u budućnost i ona je bitna upravo zbog te omladine. Nećemo ih trovati, nego trebamo samo da kažemo istinu”, kaže ona.

Darko Mrđa, bivši pripadnik Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Prijedor, zbog ovog zločina je u Haškom tribunalu osuđen na 17 godina zatvora, nakon priznanja krivnje.

U Sudu BiH je za ovaj zločin pravosnažno osuđeno deset prijedorskih policajaca. Kazne dugotrajnog zatvora od po 23 godine dobili su Saša Zečević, Radoslav Knežević i Marinko Ljepoja. Zoran Babić je osuđen na 22 godine, a Milorad Škrbić i Dušan Janković na po 21 godinu zatvora. Kazna od 15 godina zatvora izrečena je Željku Stojniću. Damir Ivanković je osuđen na 14 godina, Ljubiša Četić na 13, a Gordan Đurić na osam godina zatvora, i njima trojici su kazne izrečene po sporazumima o priznanju krivnje.